Ovih par crtica, zapravo su opaska svim (ne)biračima, ne bi li na idućim izborima u nešto većem broju prepoznali stvaran trud i rad osoba koji se nalaze na popisu za zaokruživanje, a ne samo boju ili tročlani akronim pored njihova imena
Tekst istoimenog naslova bio je zakazan za slanje lokalnom portalu kojeg upravo čitate netom prije prvog kruga lokalnih izbora 2025. Međutim, autor teksta odabrao je zadržati ga za sebe jer – budimo realni – ne bi imao baš veliki, ako ikakav, utjecaj na već formirana mišljenja nas malobrojnih žitelja Karlovca koji smo u nedjelju odlučili izaći na izbore. Međutim, sad bi ovaj komentar možda mogao pasti na nešto plodnije tlo. Ili barem za 4 godine, kad će ovaj tekst sasvim sigurno biti jednako aktualan i koristan, a na lokalnim izborima možda nešto veći broj kandidata poput protagonista ove priče. Osim toga, da je zaista objavljen ranije, tko zna – možda bi bio ocijenjen kao kakva sumnjiva predizborna propaganda pa bi i KAportal, od strane velebnih fejsbuk analitičara, bio svrstan u redove HDZ-ovih trolova.
I da, ovaj tekst dodatno je motiviran svim hejterskim komentarima na društvenim mrežama i portalima, a na račun jedinog čovjeka koji to uopće nije zaslužio. No, jednako tako, ni mi nismo zaslužili da imamo njega za gradonačelnika.
Demokracija u komi?
Ne samo u Karlovcu već u cijeloj Hrvatskoj, godinama svjedočimo izuzetno sporoj i zaista mučnoj smrti demokracije. Oni optimističniji reći će da je potonja samo u teškoj komi i bez svijesti. A kako i ne bi bila kad ju je mašinerija pogonjena najdugovječnijim hrvatskim premijerom sustavno trovala, oduzimajući organ po organ, iliti – instituciju po instituciju. Svo to infektiranje institucija rezultiralo je i sveopćom apatijom i beznađem. Do te mjere da se od nedjelje najsvijetlije plavi upravo dio Hrvatske koji bi se posljednji trebao plaviti – višestruko razorena i zanemarena Sisačko-moslavačka županija i njezin glavni grad. I još poneki.
Lijek dakako postoji. Za ovu komu, jel’. Štoviše, relativno nedavno smo i svjedočili ubrizgavanju jedne doze tog lijeka koja je, bar nakratko, odmaknula hrvatsku demokraciju od ustajalog položaja na bolničkom jastuku. Bio je to premoćni izbor predsjednika koji nije bio iz redova vladajuće stranke. Iako ni on nije izbor kojeg Hrvatska nužno priželjkuje, ali jasna poruka je poslana – ne želimo istu stranku na čelu baš sve i jedne institucije u Hrvatskoj.
No, prijeđimo sad na birača. Ne, ne još Dimitrija, nego prosječnog hrvatskog birača. Pred njim su dakle na izborima, gotovo uvijek i svugdje, kandidati iste dvije stranke koje su tu od početka države i malo toga daje naslutiti da bi korijenita promjena mogla doći. I jedni i drugi, iz izbora u izbore, rade i pričaju jedno te isto. Međutim jedni ipak rade malo više. To pokazuje i porazna statistika, odnosno broj gradova i općina koji su ime svog šerifa znali taj tren kad su raspisani izbori – jer je bio jedini kandidat.
Politički dinosaurusi
A takvi su većinom bili iz redova vladajuće stranke. Jedna sjajna i iskusna novinarka nedavno je napisala tekst kojim je otvoreno posramila svu oporbu u Hrvatskoj, i to s punim pravom, tezom da im nije HDZ kriv što oni ne obilaze teren. Što im je lakše organizirati presicu u Saboru nego obuti čizme i zaputiti se u bilo koju od općina ili gradova koji možda i vape za promjenom, ali dok netko iz oporbenih redova ne dođe tamo osobno, za drugo neće ni znati.
I tako dolazimo do protagonista ovog teksta. Dimitrije Birač, ekonomist srednjih godina iz Karlovca, otac, suprug, lokalpatriot. Čovjek se počeo baviti politikom 2017. i najprije pokušao kao nezavisni kandidat izboriti mjesto u gradskom vijeću. Nije mu pošlo za rukom. Skupio je potpise, ali nije osvojio dovoljan broj glasova. No, to ga nije pokolebalo. 2019. godine izabran je za vijećnika u odboru njegove gradske četvrti i tu računamo njegov službeni ulazak u gradsku politiku. Ali kako je to moguće? Nije li za ikakvo ozbiljno političko djelovanje u Hrvatskoj potrebno najprije provesti godine u mladeži stranke, vrebati svaku priliku da se ogrebeš za neku novu poziciju koju nećeš ispunjavati ali će stajati dobro u tvom stranačkom životopisu, ulizati se nebrojenom broju osoba iz vrha stranke i k tomu pokazivati rezultate u radu na terenu? Odgovor je – ne. Upravo ta prizma nametnuta od strane velikih stranaka ona je koja zamućuje stvarnu sliku demokracije i aktivnog sudjelovanja. Upravo je ona krivac što na izbornim listama rijetko do nikad viđamo mlade osobe i što na izborima redovno dobijemo popis istih političkih dinosaura koji niti su više privlačni biračima, niti su u stanju voditi politiku države s budućnošću.
Birač i birači
Na prvim idućim lokalnim izborima, 2021. godine, Birač se kandidirao za gradskog vijećnika, ali i županijskog. Očigledno je da su mu ambicije i želja za sudjelovanjem od početka visoki. Iako mu to komentatori iz javnog života Karlovca nerijetko predbacuju, da je na više funkcija i zasigurno ne obavlja nijednu kako treba, Birač je uspio biti najaktivnijim gradskim vijećnikom, sa najvećim brojem javljanja u mandatu te brojem amandmana na posljednji u nizu gradskih proračuna. I ne samo to. Birač je u svoje četiri godine mandata kao gradski vijećnik (i županijski) zašao u svaku sferu djelovanja Grada, kao i u svaku instituciju pod upravljanjem grada, kao i u svaku gradsku četvrt odnosno mjesni odbor.
Da, Dimitrije Birač, koristio je svoj četverogodišnji mandat kao vijećnik da u Gradskom vijeću problematizira zaista širok spektar tema, da se sastane sa svim čelnicima institucija kojima je osnivač Grad (ili barem svima onima koji su ga htjeli primiti) te ono najvažnije – da obiđe građane u svakoj gradskoj četvrti i mjesnom odboru i da iz prve ruke doživi – na vlastite uši i oči – koji su izazovi građana koji tamo žive. Time je Birač opravdao svaki glas koji mu je dodijeljen za ulazak u gradsko vijeće. Jedini je koji je to učinio na takav način, koji bi zaista trebao biti školski primjer u vodiču za lokalne šerife, autostopere i sve one koji misle preuzeti vlast igdje u galaksiji. Jedini politički smislen sljedeći korak za Birača bila je kandidatura na poziciju gradonačelnika, ne bi li pružio svojim biračima nastavak, ali i više od onoga što je dosad uspijevao postići. I učinio je to, ponovno, na pravi školski način. Prvi najavio kandidaturu i prvi svojim građanima predstavio program. Skroz štreberski, ali točno to nam i treba.
Poruka (ne)biračima
To je ono što se traži. To je ono što može, dugoročno, vratiti život u demokraciju u Hrvatskoj i odagnati svu silnu akumuliranu apatiju i nepovjerenje. To će dati na znanje svim mladima i onima koji možda oklijevaju politički se izložiti, da ne mora sve biti kako dvije najveće stranke u zemlji nalažu. Ili bilo koja druga. Posebice kad govorimo o lokalnim izborima, jer lokalna politika potpuno je individualizirana i prioriteti političara koji dođu na vlast u lokalnoj sredini imaju potpuno drugačiji zadatak od onih na razini države i njima je u fokusu – ili bi barem trebao biti – svakodnevni život svih građana tog mjesta.
Poražavajuće je da vlast u državi, na svim razinama, izabire 20-ak posto ukupnog broja birača. Svi se oko toga slažemo, ali je bez obzira na to izlaznost redovito iznimno niska. Ovih par crtica, zapravo su opaska svim (ne)biračima, ne bi li na idućim izborima u nešto većem broju prepoznali stvaran trud i rad osoba koji se nalaze na popisu za zaokruživanje, a ne samo boju ili tročlani akronim pored njihova imena. Ti kandidati gotovo sigurno neće uspjeti na prvu, ali jednom kad dođu na vlast, takvi poput Dimitrija Birača dat će sve da opravdaju povjerenje koje ste im dali. Ako ni zbog čega drugog, učinit će to jer su velikoj većini svojih birača, u nekom trenutku, zaista pogledali u oči i stisnuli ruku.
